JANKO MATKO – Hrvatski pučki pisac, rođen je 20. svibnja 1898. u Brleniću kraj Krašića; umro je 2. kolovoza 1979. u Zagrebu. U Vukovaru je, nakon prekinutog školovanja u franjevačkoj gimnaziji, izučio urarski i zlatarski obrt, te uskoro izbio u prvi red naših urara i draguljara. Glasio je kao veliki stručnjak za procjenu dragog kamenja i bisera. U njegovu urarsku i draguljarsku radnju u Ilici dolazili su brojni pripadnici hrvatskog plemstva i zagrebačke buržoazije, kao kupci, ali i kao prodavači dragocjenog obiteljskog nakita. Vrlo često su mu bile povjerene zanimljive obiteljske priče i drame, na kojima su se kasnije temeljili brojni romani (Dragulji i strasti, Krv nije voda, Žrtva, Majka, Dva života jedne žene...).
Godine 1921. osnovao je u selu Brlenić dramsku grupu seljaka koja je izvodila njegove igrokaze Ostani na selu i Od konoplje do narodne nošnje.
Od 1923. do 1940. obnašao je razne dužnosti u kulturnom društvu Hrvatski radiša i izdašno ih financijski pomagao. Sudjelovao je i u radu pjevačkog društva Zvonimir, kojem je 1932. postao predsjednik. Grupa je brojila dvadeset pjevača koji su u narodnim nošnjama nastupali po čitavoj Hrvatskoj. Godine 1935. bili su prvo hrvatsko kulturno društvo koje je na Matkovu inicijativu posjetilo deset sela u Hrvatskom Gradišću, kako bi kroz pjesmu i govore budili svijest tamošnjih Hrvata. Nekoliko puta nastupali su i u Beču. Nakon tog posjeta, 1939. godine organizirao je prvi grupni dolazak kulturnih radnika u Zagreb, te priredio svečanu akademiju u Hrvatskom narodnom kazalištu u njihovu čast. Članom Hrvatskog društva književnika postao je 1975. godine.
Pisati je počeo vrlo rano i za života je napisao dvadesetak romana i nekoliko novela. Godine 1917. je u Vukovaru u Srijemskim novinama objavljena njegova pripovijest Doći ću kući, majko, za Božić.
Matko se ubraja među rijetke pisce koji su znali naći put do široke čitateljske publike. Ponajprije ga je zanimala priča vezana za hrvatski narod i svaki je njegov roman fabulativno zasnovan na istinitom događaju, no oblikovan tipičnim karakteristikama trivijalnoga sentimentalnog ili pustolovnog romana. Teme su njegovih djela klasne razlike među ljubavnicima (Žrtva, 1944; Moć zemlje, 1944; Dragulji i strasti, 1970), neugasiva ljubav spojena s osjećajem dužnosti (Dva života jedne žene, 1971; Ribar i more, 1971), povijest hrvatskih plemenitaša (Plač šume, 1971; Krv nije voda, 1978), nesretna povijest izrabljivanih žena i nezakonite djece (Služavka, 1974), tragična ljubav dvoje mladih rodbinski vezanih (Bez krivnje krvi, 1978), mlade godine Alojzija Stepinca (Kardinalova ljubav, 1993) itd. Svi ti romani uključuju snažne emocije, zamršene i neočekivane zaplete, mnoštvo zapreka na životnom putu pozitivnih junaka, koje oni svladavaju uz mnoge žrtve, ali uvijek uz pretpostavku da istina i pravda moraju pobijediti. Likovi su karakterizirani crno-bijelom tehnikom, a za pozitivne junake i poantu romana usko veže glorificiranje rodoljublja i duboku religioznost.
Svaki od navedenih romana tiskan je u nekoliko izdanja u ukupnoj nakladi preko 300.000 primjeraka.
O samom životu Janka Matka mogao bi se napisati i opširniji, vrlo zanimljiv roman.
Bio je poznat kao mecena i dobročinitelj; između ostalog izgradio je školu za edukaciju mladih žena u Krašiću, po nagovoru tadašnjeg nadbiskupa Alojzija Stepinca financirao je izgradnju dvorca Brezovica za smještaj časnih sestara Karmelićanki, financijski je pomagao župu Sv. Blaža u kojoj je bio i crkveni vijećnik. Brojni stanovnici Krašića, Brlenića i drugih mjesta u okolici i danas svjedoče o njegovim dobrim djelima i pomoći potrebitima. U vrijeme nestašice dao je izgraditi put između donjeg Brlenića i mosta i željezničke stanice uz rijeku Kupu, plaćajući seljake – nadničare vrećama kukuruza. I danas je taj put nazvan Zinkin put, po poznatoj hrvatskoj opernoj primadoni svjetske reputacije – Zinki Kunc.
U gornjem Brleniću dao je izgraditi kapelicu Srca Isusovog.
Rodoljublje iskazuje nesebično i u mnogim prilikama. Od prvih novaca sagradi kuću roditeljima i sestri, pa zatim pomaže prijatelje i mlade. Osniva i potiče hrvatska društva i udruge, kao npr. „Hrvatskog radišu“, financira izgradnju njegova Doma, pomaže obrtničkom podmlatku. Postaje članom društva za očuvanje hrvatske baštine „Braća hrvatskog zmaja“, otkupljuje ostavštinu Preradovića i Dežmana, te je predaje Državnom arhivu. Za krunu Majke Božje na zagrebačkim Kamenitim vratima poklanja dijamante i rubin. Daje velik prilog za izgradnju Križnog puta kod franjevačke crkve na Ksaveru. Preuzimao je i otpisivao dugove seoskih zadruga u svom kraju. Pomogao je svesrdno, njemu drage iseljenike, školovao talentirane i siromašne o svom trošku, zakupljivao cijele kazališne predstave ili koncerte u Zagrebu. Dijelio siromašnima u svojoj radnji u Ilici, gdje je bio ne samo „liječnik“ za precizne satove nego „utjeha“ i spas za mnoge sunarodnjake, kako iz Hrvatske , Bosne, tako i iz hrvatskog Gradišća. Bio je jedan od osnivača i dioničara talionice Caprag – kasnije Sisačke željezare. Dirnut stradanjima mališana za vrijeme II. svjetskog rata, pri preseljenju napuštene djece za vrijeme ratnog kaosa iz Bosne u Jastrebarsko, preuzima na vlastitu brigu sedmero djece u svoju zagrebačku kuću u Kačićevoj 7. Danas tu žive njegovi unuci, od pokojnog sina Želimira, koji se brinu za njegovu ostavštinu.
Kao imućan i ugledan urar, zlatar i draguljar optužen je u montiranom sudskom procesu, osuđen na dvije godine prisilnog rada , te mu je 1946. godine konfiscirana cjelokupna imovina. Nakon toga nastavio je urarski zanat u maloj radnji u Ilici.
Njegovi romani ponovno su se počeli objavljivati poslije 1971. godine , kad su nastala i brojna nova djela i romani.
Posmrtno su u izdanju Naklade Matko objavljeni romani: Kardinalova ljubav, Izgubljeni biser, Hrvatske priče i legende, Drame i igrokazi, kao i reizdanja svih naslova.
Najnoviji, posmrtno objavljen roman Bartol Budimgradski je autentično povijesno i intimno svjedočanstvo koje je Janko Matko romansirao prema bilješkama i dnevniku svog prijatelja M.R., bivšeg visokog časnika Austro – Ugarske vojske, rodom iz Slavonije.
Bartola je, inače plemićkog roda i vojne naobrazbe, zahvatio vihor I svjetskog rata u najljepšim godinama i poslao ga na ratište. Roman se bavi sretnim razdobljima Bartolovog časničkog života i udvaranja, kao i strašnim prizorima s rumunjsko – mađarske fronte gdje je ginulo cvijeće hrvatskog naroda...
Većina romana objavljena je i u tjedniku Hrvatske novine, koji gradišćanski Hrvati tiskaju u Željeznom.
Moto svakog romana Janka Matka, s obzirom na autentičnu životnu priču je :
Život piše romane.
Dramatizirao je romane Moć zemlje, Tajna i Pokajnik, a predstave su bile izvođene u Varaždinu, Cirkveni, Krašiću, Čazmi, Jasenovcu, Beču, Zagrebu, Sušaku, Karlovcu, Jastrebarskom i mnogim selima i gradovima u Hrvatskom Gradišću.
Pok. prof. dr. Marko Fotez, adaptirao je i dramatizirao roman Žrtva, te se je ovo djelo prikazivalo u kazalištima u Osijeku i Varaždinu, kao i u dvadesetak mjesta u Hrvatskom Gradišću.
Osječki HNK, zaslugom intendanta Božidara Šnajdera i redatelja Želimira Mesarića ima na svom repertoaru dramu „Moć zemlje“ od 27.11.2015. Izuzetno dobro prihvaćena predstava , zahvaljujući i nadahnutom ansamblu drame osječkog HNK, imala je brojne predstave i gostovanja po cijeloj Slavoniji tijekom 2015. i 2016. godine.
Po romanu Janka Matka – Moć zemlje snimljen je 2013./2014. g. film u kanadsko – hrvatskoj produkciji, kasnije izvođen po brojnim svjetskim festivalima.
Kritika je njegova djela najčešće prešućivala, ali su ona lako nalazila put do čitatelja i gledatelja, postajući nezaobilazan dio domoljubne kulture našega vremena.
Rodoljublje, čvrsta vjera u pobjedu pravde i duboka religioznost nosili su Janka Matka kroz život i prožimali njegova djela, koja ostaju trajna vrijednost hrvatske književnosti.
